Ne znam može li se o tome pisati. Je li to netko nekada izrekao ili se u istom trenutku od težine utopio. Pomisliš da su riječi samo riječi. Skup slova. I jesu, sve su jednake, ali su neke ipak jednakije od drugih. Neke izađu lako kroz grla kao da su grla od skliskog metala pa po njemu samo skliznu. Neke dozrijevaju u utrobi, u nekom kutku krvave unutrašnjosti još nepoznate čovjeku. Ne, medicinari još nisu otkrili to mjesto, to se ne vidi na rendgenu, to se ne vadi na stolu, to se ne liječi antibioticima. Možda rakijom, ali samo na kratko. Tamo dozrijevaju one nikad neizrečene. Kao meke breskve koje su već ucviljene od slatkog soka, premekane i tamne kao osušena krv. Njih nitko ne voli, prezrele su. Predugo su bile na tajnom mjestu zalijevane rakijom.
Njegove breskve stoje od postanka čovjeka. Čovjeka balkanca. Čovjeka starog kova, patrijarha, čovjeka prvaka u skrivanju bresaka. A ako i provire nagazi ih nogom, proguta, sasiječe u korijenu da odmah znaju gdje im je mjesto. Nekad mu se one ipak vide u izrazu lica ili u mutnim očima. Bore ih zaključaju kao karike koje se onda spajaju u krug i tako štite oko. Mutne su mu oči, kladim se da već sad ne vidi ništa od vode koja ipak dolazi do površine, ali ne smije trepnuti. Ne smije! Ako trepne više se ne moram truditi čitati s bora, bit će mi jasno što znači ta voda koju su potjerali kapci. Trepnuo je.
Ispod vrata sjeo mi Velebit. Oštrih strmina i hladnog kamena, vlažnog. Kao da se cijela vražja planina težinom oslonila na moje grudi. Kritizirat će me ljudi i reći da ne znam ja kako je kad je srcu teško, da ne znam ja što je težina. Ljudi, moja težina važu težinu pošalje po šibice. A vaša mojoj otvara vrata, izvlači stolicu i plaća večeru. Ne znate kako je teško udahnuti kad vam je tako nešto na prsima. Sto kamenova, sto cigli, sto bedema. A možda i znate kako je to, možda i vi gazite breskve u dubinu. Možda i vama netko šuti, a sve kaže, možda ste i vi dobar čitač bora kao ja.
Ne smijem ga pogledati, a želim više od ičega. Ne smijem, a on gleda u mene, gleda me, smije se. Ne smije se on meni, ne podsmjehuje se. On vjerojatno ni ne zna da se smije, možda ni ne zna da gleda u mene. On je negdje u prošlosti, vrti filmove, prisjeća se, puni grudi zadovoljstvom i ponosom. Ne zna on ni da plače. Sve dok mu suze nisu kliznule do vrata i počele ga škakljati. Podigao je tešku radničku ruku i otro ih, ali bez srama. I dalje gleda u mene. Popustila sam i ja te pogledala u njega, valjda naviknuta da pratim ono što on od mene očekuje. Otvorio se ventil, otvorila se jama, jaz, popustile su brane. Dala sam si oduška, to je bio moj izlaz i moj spas da Velebit ustane svoju tešku guzicu s mojih grudi. Sa svakom suzom sve se više ustaje i ja hvatam zrak glasno i duboko dišući, jecajući.
A on, on i dalje kompostira svoje breskve, ali se ne bunim. Jer ako progovori ovo se pretvara u Alku i on pogađa u sridu.
Kristina Koren rođena je 1994. godine u Đakovu. Živi u Zagrebu gdje i radi kao učiteljica. Mislila je da je ljubav prema pisanju bila samo faza u osnovnoj školi, ali je shvatila da ju ta ljubav prati i dalje. Kontakt: kristinakoren5@gmail.com
Fotografija: Bogdan Suditu