Tog se dana ljeto prebacilo u jesen. Popodnevno sunce, oslobođeno vrućine, sjedilo je zavaljeno na nebu ne upirući više prstom u svakog. Zagledana u zlatne dlačice na podlakticama, pedalirala je uzbrdicom. Rogači su na tom dijelu puta mirisali preko svake... Continue Reading →
Venecija u snovima Venecija koje nije bilo, koja je blistala kao staklena pikula na podnevnom suncu, koja se u listopadu udaljavala od mojih misli na rijekama kiše i svakim korakom bježala od mene prema ustajalim tragovima starog grimiznog ruža... Continue Reading →
(Irena Matijašević, Kao kiša, Hena com, Zagreb, 2017.) Priča o emocijama i načinima njihova prosuđivanja, emocionalnim sukobima, strastima, željama i htijenjima kao temeljima našega viđenja stvarnosti te nužnosti iznalaženja modela za propitivanje, liječenje i modificiranje struktura složenog emocionalnog svijeta započinje... Continue Reading →
Puno života Zaronismo u duboko more uzdaha jer nemoćne bijasmo pred živicom obveza pred kojom morale bismo dagnje jesti pred vratima Nice, Verone ili uz Piranski zaljev te plivati morem brancina i beskraja. Oko nas svi kupaju se u... Continue Reading →
“Ne mogu raditi jednakom brzinom kao što sam mogla dok sam bila živa. Pokušaj razumjeti.”, kažem namrštenom Isaku. On me ni ne pogleda, već pućka cigaretu od domaćeg hercegovačkog duhana, a pogled mu preskače kolutiće od dima kao cirkusni lav... Continue Reading →
Osamdesetih godina filmovi su se prikazivali na televiziji u osam sati uvečer, odmah nakon Dnevnika. Tada u gornjem desnom kutu nije stajao krug s dobnim ograničenjem za djecu i mlade kao danas. Da se razumijemo, nije to loša praksa, ipak... Continue Reading →
KAKO PJEVAJU PTICE nesigurnošću se dan uvlači u srce rasplesat će buru naginjanjem prema bezdanu izazvat će lom i krik otrgnuti galebu rasplinuti u vječni trak skupljače vremena kao znak kao sliku a trebalo bi kroz prste... Continue Reading →
Život... Vječni rastanci i tjeskoba. Razmišljao je vrlo negativno na proljetnom suncu ugodno se smjestivši na klupici u parku. Proljeće - konačan izlazak iz zimske depresije i monotonije. Svejedno, žuljale su ga teške misli, kao i štap koji je često... Continue Reading →
I ova je za onoga koji si brije da je Bukowski jer ga čita za vreme pauze čeka da se dEsi njegov stupid hustle koji bu pobedil tvornice čeka da bude accepted as a POET nEzna se spominati z... Continue Reading →
posmatranje neke vrste i mi koji stojasmo na kičmi svijeta gledasmo ga svatko sa svoga pršljena u motivima cvijeta sa čeških tanjira za uskršnju juhu i motivima stabla sa drozdovima na kineskoj limenoj kutiji za čaj postójasmo neko vrijeme... Continue Reading →
TUŠIRANJE Bliža je zora no ponoć netko u kupaoni otvara vodu i čeka da se zagrije kapi tuku keramiku a ruke se trljaju o kožu glasno grubo gadljivo ko zna ko tako kasno traži čistoću koju naslućujem voda ne... Continue Reading →
Vraćajući se kući, Keinezehen još na stubištu začuje dječji plač. Popevši se na svoj kat, ustanovi da jecaji dolaze iz njegova stana. Susjedi su se okupili, na hodniku je vladao metež. Proguravši se kroz gužvu, pokuša otvoriti vrata, no neuspješno.... Continue Reading →
Još jedan andaluzijski pas Mogu da okrivim vrijeme Za nepopunjena mjesta u sebi. Viriš me kroz nebesku ključaonicu. Sjećanja režu oko na pola. Lagano puštaš suzu. Vani pljušti. Biti mrtav Cijeli dan vješam na... Continue Reading →
NEMA OPRAVDANJA Za sve ovo nema opravdanja, Osim ako ne uzmemo Da je bog svjetlomrcavi anđeo smrti Što poput noćnog leptira Leprša nad kolijevkama svijeta Za sve ovo nema objašnjenja, Osim ako nam veoma skoro Ne izrastu medvjeđe kandže,... Continue Reading →
Breskva Tvoje oči Michael Shannon ne znam budeš li me zagrlila ili hladnokrvno upucala došli smo toliko daleko bit ću deka tvome tijelu kao zemlja koštici breskve kad sazriješ zaleti se u nebo i upij sunce propadni u tišinu... Continue Reading →
ne-ma.net 